Постови

BOB MARLEY: ONE LOVE

Reinaldo Marcus Green je snimio izvaredan biografski film KING RICHARD, Zach Baylin je pisao taj film dok je Terence Winter pisao WOLF OF WALL STREET. Otud je neverovatno da takva ekipa iza kamere snimi film ONE LOVE, zaista nestvarno loš biopic o Bobu Marleyu, i to sada u epohi kada biografski film dobija jednu novu dimenziju i iznova dobija značaj na sceni. Ovaj film ne deluje kao da su ga radili ljudi ovog renomea. Naravno, moguće je da i znalci - a Reinaldo Marcus Green je u karijeri snimio dva izvanredna biopica i jednu upečatljivu seriju po istinitoj priči - snime loš film kad je sve predisponirano da nastane nešto bitno. Međutim, ovo nije častan promašaj, ambiciozno delo koje nije moglo da doraste do adekvatnog rezultata. Ovo je na nivou nekog Lifetime jeftinoća pokušaja, u kom je sve površno, naivno, sentimentalno, nedorečeno u svakom pogledu. Film praktično ni ne zaslužuje pomen da zaista nema te neverovatne disproporcije između ekipe i rezultata. To je ovde jedino vredno pome

DREAMIN' WILD

Bill Pohlad je posle filma LOVE & MERCY snimio još jedan rokenrol biopic, ovog puta o ljudima koji su isto braća iz benda, sa različitim doprinosima istoriji muzike, ali sa tom razlikom da je ove protagoniste uspeh razorio na jedan drugi način. Dok je LOVE & MERCY MERCY bio priča o čoveku koji razvija psihičke poremećaje ne samo dok je na vrhuncu svetske rokenrol slave, već dok je u fazi do ostavlja neizbrisih trag u istoriji popularne kulture, novi Pohladov film DREAMIN' WILD govori o ljudima koji su uprkos barbarogenijalnom delu ostali ne samo bez uspeha već potpuno obeležni neuspehom. Međutim, Donnie i Joe Emerson ne bi bili ni prvi ni poslednji koji nisu uspeli u svetu rokenrola, da im se nije  desio sugarmanovski momenat - njihov samizdat LP je otkriven tridesetak godina po izlasku, prepoznat kao remek-delo, reizdat, neke pesme su obrađene i oni su dobili novu priliku da rekapituliraju svoj životni put pun melanholije. Donnie je bio the talented one, kao multiinstrumen

SAV TAJ PANK

Slobodan Simojlović je jedan od najinteresantnijih srpskih dokumentarista protekle decenije. Bavio se raznim temama ali se naročito specijalizovao za temu rokenrola i saradnju sa RTSom. U tom pogledu, moguće je da televizijski okvir rada u izvesnom pogledu limitira njegovu borbenost i probitačnost na festivalima, no na kraju krajeva, to nije ni važno.  O ozbiljnosti Simojlovića kao dokumentariste najbolje govori četvoročasovni monolit UPORNO DOZIVANJE ANĐELA u kom je pokazao izuzetnu autorsku i intelektualnu zrelost uspevši da iskaže karijeru Riblje čorbe od početka do sadašnjosti, a to je veoma komplikovano. Ima bendova koji su imali uspone i onih koji su imali padove, bilo je bendova koji su posle nekog uspeha pokazali ružno lice, ima bendova koje su ljudi voleli a onda voleli da h mrze. I onda postoji Riblja čorba, bend koji je doživeo apsolutno sve što jedan bend može da doživi, u kom se cela istorija svih mogućih događaja u bendu desila, kao katalog svega što jednu grupu ljudi mož

SVJETLA SARAJEVA

SVJETLA SARAJEVA Srđana Perkića je televizijski dokumentarac u kom se dosta usiljeno povezuju istorija hale Skenderija sa karijerom Zabranjenog pušenja, prikazane isključivo iz vizure Davora Sučića, umetnika poznatog kao Sejo Sexon. Davor Sučić je potpisan kao koscenarista ovog filma i on je zaslužan za tobože ironične voiceovere u kojima postavlja neki kontekst i slično i to je uglavnom krindž izuzev kad prikazuje neke bazične činjenice. Koliko god da je Sučić noseći autor Zabranjenog pušenja kao benda, potpuno je jasno da je u odnosu na Neleta Karajlića inferioran narator pa i pisac. Nele Karajlić je najbolje da se nije ni pomenuo u ovom filmu. Pomenut je nedovoljno da bi se pravedno iskazao njegov značaj za izvođački aspekt benda, pa i kreativni, a rekao bih i životni put Seje Sexona. To malo što je pomenut je bilo bolje da se nije našlo u filmu jer ne prikazuje samog Sučića u najboljem svetlu. Film jako puno energije ulaže u savremeno Pušenje i u stvari nastanak mu je motivisan ned

MONSTER ISLAND

MONSTER ISLAND je televizijski film koji je proizveo MTV kao jednu istovremenu parodiju svog programa i parodiju monster movieja, naročito onih koje proizvodi SyFy Channel i pokušava da neke goofy premise sa lošim efektima izvede kao savremene priče. Nevolja je u tome što su filmovi SyFy produkcije već sami po sebi parodični prema žanru i prema samima sebi jer su autori svesni da rade u trashy uslovima ali malo koji uspeva da od toga napravi kapital. S druge strane, Jack Perez ovde ima zanimljivu glumačku podelu na pojedinim mestima i što je još važnije nije pritisnut da pruži određeni kvantitet monster akcije jer ovo nije isključivo SyFy lookalike, no tu slobodu ne koristi naročito dobro, mada opet ne možemo za njega reći ni da je skroz besprizoran i da nema ideju šta bi tu mogla da bude priča. Perez se u scenariju poigrava stereotipima, ali u malo likova uspeva da ih prevaziđe, a ključne situacije imaju baš neki od ukalupljenijih likova. Otud MONSTER ISLAND nije ono što je trebalo da

TOMMY

Reprizirao sam TOMMY Kena Russella, ekranizaciju čuvene rok opere grupe The Who. Da u filmu nema poznatih ličnosti za koje znamo da su danas stare ili da više nisu žive, ovaj film ima svežinu kao da je izašao jutros. Russell je veliki reditelj i jedan od onih koji se mogu reprizirati bezbroj puta. TOMMY sam prvi put gledao kao dete i bio sam impresioniran. Drugi put sam ga gledao kasnije i bio mi je opet impresivan ali mi muzika nije prijala. Sada, prosto nije mi muzika postala prijatnija i zanimljivija ali mi je nekako manje važna. Iznova sam impresioniran stilskom iščišćenošću filma koji je sav dat u muzičkim numerama, bez varanja, bez dijaloških scena, sa dramom koja se ispoljava bez kusura, isključivo kroz pesmu, kroz hiperestetizovane klipova koji idu iz teme u teme ali i dalje imamo celovitost filma, imamo ideju koja je monumentalna, i izuzetne izvedbe raznih ljudi, naročito onih koji se javljaju kroz ceo film, kao Ann Margaret u ulozi karijere i Olivera Reeda koji je takođe pruž

I'M STILL HERE

I'M STILL HERE Caseya Afflecka je zanimljiv mockumentary sa elementima performansa u kom Joaquin Phoenix igra samog sebe u fazi egzistencijalne krize kada bi da napusti glumu i postane reper. Kako bi snimio ovaj film, Phoenix je imao nekoliko javnih nastupa u kojima je plasirao tu ideju tako da kad je film izašao bilo je dilema da li je ovo dokument ili fikcija. Međutim, ovo je jako dobro izvedena fikcija u kojoj Joaquin Phoenix bespoštedno igra i kao ko-scenarista sa Affleckom tumači sebe, prikazujući se kao pretenciozna karikatura koja ne zna više šta će sa sobom i želi da pobegne od površnosti statusa filmske zvezda a onda postepeno postaje sve estradniji i tablodiniji. E sad, ima u svemu tome onoga kako znamo Joaquina i inače, pre ove intervencije, i ako je nekome - kao recimo meni - bio dosta odbojan inače, sada se za to nalazi još jača potvrda i samim tim jači utisak "istinitosti". Međutim, činjenica da je Joaquin uspeo da igrajući dekonstruisanu verziju sebe stvori